Saturday, August 23, 2014

Dragi kritičari Ice Bucket Challenge-a, vi i profesorka Dragićević imate nešto zajedničko

Počinjem ovaj tekst istim pasusom kojim sam počeo, prije godinu dana, osvrt na govor profesorke Dragićević studentima diplomcima Filološkog fakulteta. Počinjem istim pasusom jer je suština onoga što ću sada kritikovati identična suštini problema u profesorkinom govoru. Greška koju i profesorka i oni koje ću sad kritikovati čine je u primjeni marksističke teorije vrijednosti i u nepoznavanju implikacija subjektivne teorije vrijednosti.

Po marksističkoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko se čovjek "namučio" da bi do toga došao. Po subjektivnoj teoriji vrijednosti, vrijednost onoga što čovjek postigne se mjeri time koliko to čini život drugih ljudi boljim. Tu vrijednost nam drugi ljudi iskazuju time što nam ponude nešto zauzvrat za naš "trud" i "muku". Naučno gledano, subjektivna teorija vrijednosti je logčki tačna, a markisistička je netačna.

U posljednjih nekoliko dana javlja se veliki broj glasnih kritičara humanitarne akcije Ice Bucket Challenge, kojoj je cilj prikupljanje novca za borbu protiv ALS (Amyotrophic lateral sclerosis). Ovi kritičari tvrde da je akcija plod "bolesnog kapitalizma" i da ubija u nama pravi osjećaj empatije prema drugima, dok u isto vrijeme potiče naš egoizam. Po ovim kritičarima, ako nekome pomognemo samo zato da bismo promovisali sami sebe, onda je ta pomoć bezvrijedna. Pomoć mora da bude izraz iskrenog odricanja zarad drugoga da bi bila vrijedna, kažu kritičari Ice Bucket Challenge-a.


Drugim riječima, vrijednost naše pomoći se ne mjeri radošću unesrećenih koji boluju od ALS kad saznaju da im vi financijski pomažete. Vrijednost vaše pomoći, po kritičarima Ice Bucket Challenge-a, se mjeri načinom na koji ste pomogli, mjeri se odricanjem i mukom koju ste uložili da biste nekome pomogli, mjeri se vašim trudom koji ste uložili u uspostavljanje direktne veze sa onim kome pomažete.

Kao i u govoru profesorke Dragićević, nebitno je da li to mučenje i "samoodricanje" da bi se nekome pomoglo na kraju rađa nešto što neko drugi smatra vrijednim. Po logici kritičara Ice Bucket Challenge-a, ako neko ne vidi vrijednost "samoodricanja" koje je potrebno da bi se uspostavila direktna veza sa onim kome pomažemo i da bi se pomoglo bez želje za samopromocijom, onda on nije spoznao prave vrijednosti.

Ostaviću po strani potpuno nejasno pitanje kako mi to možemo objektivno utvrditi da neko pomaže samo radi pumpanja svog ega, a neko drugi uopšte nema na umu svoj ego dok pomaže. Kojim se to instrumentom mjeri ego onoga koji pomaže nekome u nevolji? Ali, kao što rekoh, to nije centralna ideja ovdje.

Centralna ideja je da kritičari Ice Bucket Challenge-a imaju estetske primjedbe na ovu akciju. Njima se ne sviđa forma akcije. To bi bila sasvim legitimna primjedba, ako bi je oni zadržali na nivou ličnog iskustva. Sa estetskog stanovišta, akcija se ne sviđa ni meni, ali to ne znači da ja treba da i od drugih zahtijevam da imaju isti esteski doživljaj. Moj esteski doživljaj ove akcije je subjektivan. Pretvarati se da taj doživljaj ima objektivni značaj i za druge ljude znači počiniti osnovnu grešku pri primjeni teorije vrijednosti.

Ipak, upskos tome što mi je akcija esteski "ružna," ako je izbor između polivanja vodom i time spašavanja života djeteta koje skapava od gladi, čak i ako donator nema nikakvih emocija prema tom djetetu, s jedne strane, i pomaganja komšiji punog srca i duše, s druge, ja bih više cijenio spašavanje djeteta bez emocija. I ova vrednosna ocjena je subjektivna, naravno.

Ali, ne zaboravimo da postoji i još jedna opcija, baš zahvaljujući lakoći korišćenja kamera i interneta--možemo da učestvujemo i u Ice Bucket Challenge-u i u pomaganju komšiji, baš zato što je Ice Bucket Challenge tako jeftin u smislu uloženog novca, energije i vremena.

I za kraj, ako stvarno želimo ocijeniti estetiku ove akcije, treba da znamo nešto i o njenoj istoriji, a tu istoriju je vrlo lijepo opisao Dejan Nikolić:

Prvi Ice Bucket Challenge u ovoj seriji (bilo ih je i prethodnih godina) nije postavio nikakav holivudski selebriti vec pacijent koji boluje od ALS, Pit Frejts (igrac bejzbola kao i Lu Gerig). Izazvao je svoje prijatelje i par bivsih saigraca da sebe poliju ledenom vodom jer ta senzacija kada se misici zgrce pod ledom predstavlja u sekundi ono kako se oboleli od ALS osecaju celog zivota.

Oni su izazvali svoje prijatelje dalje i tako se prosirilo neminovno i do poznatih i tek onda su krenule donacije brzinom kojom idu sada (skoro 45 miliona dolara za nekoliko nedelja).


Sada, kad znamo i ovo, možda će biti zadovoljni i oni kojima je bitno koliko smo se "odricali" i koliko smo svoj ego "zanemarili" pri pomaganju nekome. Mi ostali, kojima je jasno da vrijednost usluge koju nekome učinimo određuje baš ta osoba kojoj pomažemo će i dalje biti drago da i oni koji daju i oni koji primaju imaju koristi od Ice Bucket Challenge-a.

 

1 comment:

  1. Ja predlažem da ubace reč "IDŽLIJA" Znate kad' starije osobe imaju žuto na ivicama brkova, e to su idžlije..

    ReplyDelete